Dragi roditelji!

Potreba za hranom jedna je od osnovnih bioloških potreba svih živih bića. Hranjenjem ne održavamo samo vlastiti život, već  i stvaramo odnos s vlastitom djecom.

Svojoj ste djeci najveći uzori i autoriteti. Zato je važno da zajednički usvajate zdrave životne navike. Pravilne prehrambene navike u djetinjstvu ulaganje su u budućnost Vaše djece.

Pravilna prehrana je jedan od temeljnih uvjeta za pravilan rast i razvoj djece od najranije životne dobi sve do adolescencije. Utječe na njihovu tjelesnu i psihičku sposobnost, kognitivne funkcije i koncentraciju, otpornost organizma prema bolestima, kao i na osjećaj zadovoljstva. Poveznice između prehrane u djetinjstvu i kasnijih sklonosti raznim oboljenjima su brojne. Stoga je razumljiv značaj pravilne prehrane u ovoj dobi.

Što je pravilna prehrana?

• Hrana servirana u pravilno raspoređenim obrocima (3 glavna obroka i 2 međuobroka).

• Ustaljeni raspored konzumiranja obroka.

• Količina i kvaliteta namirnica koja poštuje predviđeni energetski unos za dob.

• Raznovrsna zastupljenost namirnica bazirana na piramidi pravilne prehrane.

Stoga...

• Svakodnevno potaknite dijete da jede proizvode od žitarica. Poželjno je koristiti integralne (neprerađene) žitarice, crni ili kukuruzni kruh, proso, heljdu, zobenu kašu, rižu ili tjesteninu.

• Svakodnevno i u izobilju ponudite djetetu svježe, smrznuto, sušeno ili kuhano voće i povrće, od kojeg su naročito poželjne mahunarke poput graha, graška, slanutka i leće te zeleno lisnato povrće.

• Nemasno meso (perad, teletina, janjetina, kunić) te jaja trebaju biti zastupljeni svakodnevno u dječjem jelovniku, dok je ribu u jelovnik djeteta poželjno uvesti najmanje dva puta tjedno.

• Djetetu je dnevno potrebno oko pola litre punomasnog mlijeka raspoređenog u dva obroka te mliječni proizvodi poput jogurta, svježeg sira, sirnih namaza i sireva.

• Kod uporabe masti preferirajte biljna ulja (maslinovo, bučino, suncokretovo ulje).

• Učite djecu da za piće biraju vodu! Dnevno je potrebno unijeti 6-8 čaša vode, naročito kod tjelesno aktivnije djece. Vodu možete zamijeniti svježe ocijeđenim sokom bez dodatka šećera kao i voćnim čajem bez dodatka teina ili kofeina.

• Djetetu ograničite unos grickalica, slatkiša od bijelog rafiniranog šećera, lizalica, bombona, zaslađenih i gaziranih sokova te obroka fast food-a.

 

Doručak ne preskakati!

Ovaj obrok u prehrani Vašeg djeteta ima izuzetno važno mjesto i tu naviku njegujte od malih nogu. Poučite ga da je kvalitetan i  pravilno uravnotežen doručak najbolja ulaznica u novi dan. Stoga i ne čudi skandinavska poslovica koja kaže:

Dobra školska svjedodžba ima porijeklo u doručku.

• Djeca koja doručkuju u školi pokazuju bolju koncentraciju, nisu pospana i lakše prate nastavu.

• Kvalitetnim doručkom smatra se obrok sastavljen od punovrijednih žitarica (kriška tamnog, kukuruznog ili interalnog kruha, zobena kaša ili kukuruzna palenta) s mlijekom ili mliječnim proizvodom (jogurt, svježi sir, sirni namaz), te obrokom voća.

• Vikendom pripremite obiteljski doručak i ručak!

• Pokažite svojim primjerom djetetu kako pravilno pripremiti i jesti hranu!

• U pripremi hrane birajte kuhanje i pirjanje u što manje vode kroz kraće vrijeme te hranu pripremljenu na grilu, jer ćete na taj način očuvati vrijedne sastojke hrane.

• Učite dijete da obroke jedu polako, u miru, uz dobro žvakanje i bez gledanja TV-a. Idealno bi bilo svaki zalogaj prožvakati 20 puta, čime se stvara osjećaj sitosti i pojede se manja količina hrane.

Potičite dijete da bude tjelesno aktivno!

"Sjedilački" način života (gledanje TV, sjedenje pred računalom), odnosno premalo kretanja te nepravilna prehrana dovode do sve većeg broja djece s prekomjernom tjelesnom težinom, koja predstavlja rizik za razvoj različitih bolesti u odrasloj dobi. Sportske aktivnosti, vožnja biciklom, šetnje, pješačenje te igra na otvorenom povoljno djeluju na zdravlje Vašeg djeteta.

• Djeca uglavnom znaju što bi htjela, ali prvih dvanaest do četrnaest godina života ne znaju mnogo o tome kakve su njihove prave potrebe. Jedna od osnovnih potreba djece je i potreba za  dovoljnom količinom raznovrsne hrane. Roditelji su oni koji u obitelji trebaju prepoznati dječje potrebe i preuzeti vodstvo. To nikako ne znači da roditelji trebaju ispunjavati sve dječje želje, jer tada su djeca vođe, a ne roditelji.

• U obitelji se stvara kontakt kroz hranu i objed. Sjetimo se samo ugodnih druženja s prijateljima – ona se često vrte oko hrane. Ugodni doživljaji  povezani s hranjenjem poput veselja, uživanja, ljepote i kvalitete jednako su važni za naše zdravlje kao i prava kombinacija vitamina i minerala.

• Ako roditelji žele da njihova djeca imaju dobar odnos prema hrani, važno je da se njome ne koriste u svrhu prijetnje, kazne ili nagrade.

• U vrtićima i školama djeca ne mogu biti uključena u procese kao što je kuhanje. Brojne stvari koje su im potrebne za odrastanje, poput učenja kako nešto popraviti ili očistiti, mogu naučiti jedino u svom obiteljskom domu. „Zajednički rad s odraslima je savršen odgojni proces“, napisao je Juul, budući da su „osnovna načela u kuhinji ista kao i u svim drugim područjima: preuzmite vodstvo, stvorite okvire, angažirajte dijete i potom te okvire prilagođavajte dok istovremeno otkrivate tko je vaše dijete“. Jedna od najvažnijih potreba djece je da se osjećaju vrijedni svojim roditeljima i zajednici u kojoj žive, zato redovito organizirajte dan kuhanja s jednim od vas roditelja već od njihove treće godine života.

• Učite djecu da imaju poštovanja prema hrani, kao i prema onom tko ju priprema. Ali, tada ni odrasli ne bi smjeli gledati TV ili odgovarati na telefonske pozive za vrijeme obroka. Ne činite ono što ne dozvoljavate svojoj djeci, jer Vi ste njima model! Vrijeme obroka je idealno vrijeme za uspostavljanje kontakta s vlastitim djetetom.

• Primijetite li da vaš tinejdžer/ka duže vrijeme jede vrlo malo, često misli da je predebeo/la i jako puno vježba, umjesto da ga/ju opomi-njete da treba jesti, iskažite svoje  zahtjeve i želje na osoban i prijateljski način, tj. pokažite iskren interes za dijete kroz primjećivanje i pokazivanje zanimanja (npr. “Primijetila sam da u posljednje vrijeme gotovo ništa ne jedeš i to me brine. Neću te prisiljavati da jedeš jer imam dojam da te muči nešto drugo. Voljela bih s tobom o tome porazgovarati.“).

• Poremećaji prehrane nemaju veze s djetetovim odnosom prema hrani, već s njegovim odnosom prema samome sebi, prema svojim najbližima i prema životu općenito.

• I za kraj, kada djeca (nešto) ne žele jesti za to ima neki razlog, ali to sigurno nije zato da naljute svoje roditelje. Zato, ukoliko imate pitanja i/ili dileme, obratite se stručnjaku u svom vrtiću, školi, Centru za djecu, mlade i obitelj, školskom liječniku…

I na kraju važno je znati - djeca nas stalno promatraju!

Zato, dragi roditelji, provedite vrijeme s djetetom na kvalitetan način i budite im dobar model u usvajanju zdravih životnih navika!

 

 

Pripremile:

dr. Andrea Kružić Lulić, spec. školske medicine

Slavica Matas, viša medicinska sestra

Gordana Novković Poje, prof. psihologije

Sanda Puljiz, prof. psihologije

 

Izvori:

• Juul, J. (2007.). Hura! Idemo jesti! Zagreb: Naklada Pelago.

• Juul, J. (2008.). Vaše kompetentno dijete: za nove temeljne vrijednosti obitelji. Zagreb: Naklada Pela

Emocionalna inteligencija je relativno nov pojam, koji se brzo počeo svakodnevno koristiti. To je sklop osobina kojima se opisuje uspješnost u snalaženju među ljudima. Kako je inače moguće objasniti da je neka osoba omiljena u društvu, a na poslu lako pridobije nadređenog za svoje ideje? A netko drugi brzo shvaća školsko gradivo, ali se teško snalazi s drugim ljudima i često je sam?

Salovey i Mayer su prvi definirali emocionalnu inteligenciju kao «podvrstu društvene inteligencije koja se sastoji u sposobnosti prepoznavanja i praćenja vlastitih i tuđih osjećaja te uporabe informacije kao vodilje u mišljenju i postupanju». Isti autori smatraju da se može govoriti o pet glavnih područja emocionalne inteligencije. To su:

Riječ komunikacija svakodnevno koristimo, ona je često sinonim za razgovor. Ipak, komunikacija je mnogo više od razgovora, to je razmjena poruka između dviju ili više osoba. To je naša autentična potreba da kontaktiramo s okolino.

Budući da je komunikacija svuda oko nas, ona se podrazumijeva, ali se uz nju vežu brojne predrasude. Na primjer, mislimo da je komuniciranje samo po sebi razumljivo i da se tu nema što mijenjati. Istina je posve drugačija. Iako svakodnevno komuniciramo, to je vještina koja se može i treba sustavno učiti. Danas se nude brojne edukacije i radionice na kojima se uče vještine komunikacije.

Većina smatra da se komunicira isključivo ili u najvećoj mjeri riječima. Kada opisujemo neki događaj, mi uglavnom prepričavamo riječi koje smo mi rekli i koje nam je uputio/la sugovornik. Ipak, na taj način slušač nema točnu sliku događaja. Istraživanja su pokazala da riječi nose samo 7% poruke, ton i boja glasa 38%, a geste i mimika 55%. Iz navedenog slijedi da je vrlo važan način na koji smo uputili poruku. Svatko se može prisjetiti situacije kada nam je netko nešto rekao i da to nismo doživjeli ugrožavajuće, a da je identičnu rečenicu rekla neka druga osoba, ali na agresivniji način, i da smo to doživjeti kao napad.

Kako doskočiti mukama pisanja domaćeg uradka?!

Sindrom pomanjkanja pažnje s hiperaktivnošću ili bez nje danas se shvaća kao eurobiološki poremećaj koji, ovisno o dijagnostičkim kriterijima, obuhvaća 2-5 % populacije. U literaturi i u svakodnevnom govoru za opis spomenutog sindroma koristi se skraćenica ADHD (eng. Attention Deficit /Hyperactivity Disorder - Pomanjkanje pažnje/hiperaktivni poremećaj).

Prema posljednjim kriterijima dijagnosticiranja ADHD-a, postoje tri vrste ovog poremećaja:

1. ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pozornosti,

2. ADHD s pomanjkanjem pozornosti kao primarnom karakteristikom,

3. ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama.

Iako još nije razjašnjeno zašto, uočeno je da se ADHD češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Djevojčice primarno imaju poremećaj pažnje i kognitivne probleme, a rjeđe agresivno / impulzivno ponašanje....

Ritual čitanja i pričanja ima važnu ulogu u životu djeteta predškolske dobi. Roditelj i drugi odrasli koji čita ili priča djetetu izgrađuje s djetetom osjećaj bliskosti i povezanosti. Dijete se osjeća zadovoljno jer mu je roditelj/odrasli posvetio vrijeme i pažnju. U trenucima kada dijete sjedi u krilu roditelja/odraslog i sluša priču ono ima osjećaj da je važno. Kroz čitanje i pričanje priča roditelj/odrasli i dijete se bolje međusobno upoznaju. Roditelj/odrasli uočava djetetove interese, sposobnosti, način razmišljanja, potrebe, strahove. Čitanje i pričanje priča pomaže cjelokupnom razvoju djeteta. Tako potičemo razvoj govora, percepcije, pažnje, pamćenja, zaključivanja. Potiče se prepoznavanje i razumijevanje svojih i tuđih osjećaja, razumijevanje socijalnih odnosa, pravila ponašanja, pravde i nepravde. Pomaže u rješavanju sukoba, potiče solidarnost i toleranciju. Svatko od nas se sjeća barem jedne priče koju su mu pričali ili čitali u djetinjstvu.

Stres je danas prisutan kod ljudi svih dobnih skupina. O stresu se obično govori kao o negativnoj pojavi, no stres može biti i pozitivan. Da li je stres pozitivan ili negativan ovisi o njegovoj razini,:

1. NISKA RAZINA STRESA - može pozitivno utjecati te potaknuti kreativnost i učinkovitost (stvara pozitivne rezultate, naziva se i EUSTRES)
2. VISOKA RAZINA STRESA - može biti vrlo štetna - narušiti zdravlje, pogoršati kronična oboljenja, smanjiti (onemogućiti) djelotvornost ... (stvara negativne rezultate). (prema Black, Bailey, 2006.) Može biti akutni i kronični stres.

Što je zapravo stres? Ne postoji općeprihvaćena definicija stresa. Tome je razlog što smo individue te je i doživljaj stresa subjektivan, odnosno drugačije reagiramo na iste ili slične događaje i okolnosti u životu. Teškoće u postavljanju opće definicije stresa su i različita životna iskustva koja bitno utječu na njegovu pojavu.

Polazak u prvi razred osnovne škole za djecu je, ali i za roditelje, velika promjena na koju se moraju naviknuti. Prestankom odlaska u vrtić, gdje su se djeca bezbrižno igrala, počinje životno razdoblje koje donosi obveze u njihovu svakodnevicu.

"Polazak u školu razdoblje je u kojem se od djece očekuje veća samostalnost. Za djecu je to i fizički drugačije, jer će morati dulje sjediti. Kod kuće će morati pisati zadaće, što do tada nisu morali", rekla je prof. psihologije Sanda Puljiz, ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Kako je objasnila, u vrtiću su se djeca više igrala i radilo se s njihovim emocijama, dok polaskom u školu kognitivni sadržaji i učenje dobivaju primat. Umjesto stalnog kretanja djeca se u školi moraju naviknuti na dugotrajno sjedenje i učenje.

Danas su reklame sastavni dio našega života – na cesti viđamo plakate s reklamnim porukama, slušamo ih na radiju, prekidaju naše omiljene serije, prisutne su na različite suptilne načine i utječu na nas i na naše ponašanje. Našim je bakama, pa i mamama bilo potrebno puno manje stvari. Sada su naši ormari, kupaonice, stanovi i kuće prepune proizvoda za koje smo uvjereni da su nam potrebni i da bez njih ne možemo. To je, između ostalog, rezultat utjecaja reklama na nas. One u nama stalno stvaraju nove potrebe samo da bi se prodao određeni proizvod. Prije dvadesetak godina nismo mogli niti zamisliti da ćemo kupovati vodu!